Kreativni krah pod teretom ambicije

Polona Glavan suvremena je slovenska spisateljica srednje generacije (rođena 1974). Godine 1997. ovjenčana je nagradom za najbolju studentsku kratku priču. Njezin debitantski roman Noć u Europi 2001. ulazi u uži izbor za nagradu Kresnik. Godine 2004. objavljuje od kritike hvaljenu knjigu kratkih priča Gerilci, a idućih godina posvećuje se prevođenju i uređuje brojne knjige britanskih i američkih autora (Flannery O’Connor, Hannah Arendt, Bernard MacLaverty). Kako god je njezin drugi roman, izvorno objavljen u Sloveniji 2014.

Izd.  Hena com, Zagreb, 2018.

U romanu naizmjenično pratimo događaje iz života dviju mladih junakinja: Lili, koja se u sedamnaestoj godini suočava s problemom neplanirane trudnoće, i studentice Alje, koja se prilikom boravka u Irskoj zaljubila u vršnjaka i s kojim održava vezu na daljinu, nestrpljivo iščekujući njihov ponovni susret. Lili i Alja djevojke su različitih karaktera; Lili je nezrela i površna, neozbiljna tinejdžerica zaljubljena u dvadesetogodišnjaka Marsa, kojoj se njezin ružičasti svijet ruši kad neplanirano zatrudni, a Alja je senzibilna, ambiciozna studentica u neprestanom traganju za poslovima koji bi joj omogućili ponovni odlazak u Irsku. Na osnovi lika Lilina dečka Marsa i njegove mržnje spram čefura (građana Slovenije neslovenskoga podrijetla) autorica priču garnira elementima društvene kritičnosti upozoravajući na zatrovanost mladih generacija ksenofobijom. To dodatno dolazi do izražaja uvođenjem u priču Senada, siromašnoga srednjoškolca kojemu Alja pomaže u učenju, osvješćujući svoju privilegiranost u susretu s krajnjom bijedom u kojoj Senad živi s bolesnim ocem i tjeskobnom majkom. Obespravljenost Senadove doseljeničke obitelji Alju potiče da se uključi u rad udruge za pomoć marginaliziranim skupinama i u organizaciju protestnog skupa na kojemu dolazi do tragičnog raspleta. Tako rukopis koji se dotad činio intimističkom pričom o iskušenjima dviju mladih žena postupno poprima obilježja angažiranog romana i pretvara se u priču o identitetu i društvenoj nepravdi. Točnije, o socijalno-društvenim silnicama koje utječu na formiranje identiteta mladih ljudi koji odrastaju u uvjetima sve izraženije financijske nesigurnosti i s tim povezanom rastućom ksenofobijom.

Polona Glavan fokusira se na onaj trenutak kad pojedinac osvještava da više nije subjekt u vlastitome životu, nego je postao objektom politike i političkih silnica, kad u sferu intime nasilno prodire politika (sugrađani postaju žrtve nasilja zbog svoje strane nacionalnosti; čovjek nije osoba već zaposlenik najamni radnik, a ljudi stranoga podrijetla postaju žrtve politički dirigirane birokracije). Pritom se Polona Glavan s osobitom pozornosti usredotočuje na marginalizirane, deprivilegirane pojedince, pripadnike manjina, nezaposlene, siromašne, invalide, apostrofirajući da je zrelo i istinski demokratično samo ono društvo koje u drukčijem i manjinskom prepoznaje bogatstvo, a ne prijetnju.

Uporabom naizmjenične naracije u prvome licu iz perspektive dviju osoba čije se sudbine nenadano isprepleću autorica uspješno dočarava promjene koje junakinje doživljavaju zbog događaja kojima svjedoče ili ih čak uzrokuju. Promjene su pritom najizraženije u smislu samodoživljavanja, ali i doživljavanja drugoga, drukčijega, stranca te dokidanja njihova naivnog, crno-bijelog pogleda na stvarnost. Obje pritom osvješćuju osobnu odgovornost prepoznavajući utjecaj vlastitih postupaka na sudbine drugih ljudi. I Lili i Alja proživljavaju intimne promjene, izgrađuju sebe u odnosu s drugima, a neuspješnim rješavanjem vlastitih problema posredno utječu i na širu (društvenu) okolinu. Autorica vješto gradira napetost, sitnim detaljima od početka naznačujući mogućnost eskalacije nasilja, koje na koncu i eruptira rezultiravši teškim posljedicama. No pritom su predvidljivost ishoda, ali i nemušt, kvrgav autoričin diskurs pun nezgrapnosti te oblikovna neujednačenost i opterećenost teksta dociranjem, patetikom i pretencioznošću manjkavosti koje rukopis bogata potencijala i snage pretvaraju u tek prosječno ostvarenje.

Uvjerljiva karakterizacija dviju posve različitih protagonistica te autentičan hiperrealističan prikaz životne zbilje deprivilegiranih pojedinaca najveće su vrline tematski i sadržajno bogata, ali izvedbeno loša romana u kojem aktivistički impuls eksplicitnom angažiranošću umanjuje kakvoću. Roman je to koji govori mnogo o svijetu u kojemu živimo, problematizirajući više ozbiljnih i teških tema: prilagodbu na život u tuđini, među ljudima drugog jezika i nacionalnosti; problem tzv. izbrisanih i obespravljenost pripadnika manjinskih skupina u društvu (stranaca, invalida); maloljetničku trudnoću te nemogućnost ostvarenja funkcionalne ljubavne veze. Tim temama Polona Glavan prilazi iz različitih kutova pa život građana neslovenskoga podrijetla problematizira prikazom njihovih iskustava i njihovim iskazima, ali i postupcima i iskazima onih koji ih mrze i napadaju, dok problem maloljetničke trudnoće prikazuje iz perspektive trudne tinejdžerke i njezinih roditelja, uz upozorenje da živimo u društvu koje svima ne pruža iste šanse za uspjeh i opstojnost, pa socijalni status određuje budućnost mladoga pojedinca.

Polona Glavan spisateljica je koja je romanom Kako god dokazala sposobnost dubinskog uvida u ljudsku psihu, socijalnu osjetljivost i empatiju spram obespravljenih te razumijevanje načina funkcioniranja suvremenog društva te političkih i društvenih mehanizama koji usmjeravaju naše živote – nažalost, najčešće u neželjenim pravcima. No autoričina izvedbena nevještost i diskurs zagušen pretencioznošću te plakatnost poruka i dociranje osjetno umanjuju ukupnu vrijednost rukopisa.